Trenutna izložba   



Od 11. 06. 2018.

OPROSTI, ZNAŠ LI ŠTO ĆEŠ JESTI SUTRA?

Vladimir Bruketa
O NAMA
TRENUTNA IZLOŽBA
ARHIVA IZLOŽBI
UVJETI IZLAGANJA
GDJE SMO
http://
Galerija Bruketa2
Copyright C 2010 by "Mala galerija Bruketa"
Sva prava pridržana

Galerija Bruketa 2
Strossmayerova 1

Mala galerija
Užarska 25
Telefon: +385 51 33 54 03


Internet: www.mala-galerija.hr
E-mail: mala-galerija@ri.t-com.hr

facebook
OPROSTI, ZNAŠ LI ŠTO ĆEŠ JESTI SUTRA?
Naša svakodnevna egzistencijalna potreba svojevrsna je koncepcija perpetuum mobila: neprestalna akcija, dinamika, pokretljivost, radost, sloboda, ljubav. U vječnoj je sponi s prirodom kao izvorištem. Taj evolutivni tijek svega, autor promatra u prirodnim procesima poput začahurene gusjenice u kukuljici koja se pretvara u leptira.
I tada bi stvoren čovjek da "upravlja svijetom u svetosti i pravednosti." Dosezi su genijalni. Jedino je biće razina emergentne kreativnosti, genijalnog uma, da Vincijeve istraživačke igre ili Teslinog poniznog srca da služi svima i nesebično dijeli. Premalen je prostor za bezgraničnu inspirativnu snagu iskrene duše vrijedne divljenja i zahvalnosti. Takav osjećaj u promatraču budi i propeta koloristička monociklistička krilata trodimenzionalna kompozicija spremna za demonstraciju mehaničkih iznenađenja. Jedino se postavlja pitanje: može li ovaj umjetnički stroj biti u sustavu očuvanja energije, održivog razvoja, respekta, divljenja, priznavanja i općedruštvenog boljitka ili će ga uništiti entropija ljudskih strasti, od ljubomore, preko gluposti, taštine do srebroljublja, zavisti, pohlepe i destrukcije?
Međutim, umjetnički impuls ambijentalne mobilne skulpture je otpustio lance i miruje. Miriše mrtvilom, potonućem i strahobojaznom ispraznošću. Željeznoj hladnoći prijeti ruzina. Što biva kad utihne ljudski identitet? Prestaje život i počinje životarenje. Afirmacija sebstva počinje vrištati u tišini toliko tihoj da je ne čuju oni koji bi je trebali čuti - gluhi entropičari pozicionirani u tim istim kukuljicama iz kojih ne mogu izaći, jer bi isuviše boljela vlastita izgubljenost ego tripa. Ima se sve, a nema se ništa. Gusjenice se pretvaraju u mehaničke trake koje pokreću strojeve. Nekada davno su nas poučavali da će u 21. stoljeću strojevi zamijeniti ljude koji će imati više slobodnog vremena. Chaplinova Moderna vremena tada su bila reakcija na demagogiju spektakularnih obećanja. Rezultat toga je stroj koji je nekada bio u pogonu, a sada otužno visi i ruzinavi u vremenskom okviru prošlosti. Autor skulpturom postavlja pitanje smisla postojeće stvarnosti, kao i zaštite plašljivih misli smrtnika koji su pomireni sa sobom u mirovini, mirovanju i egzistencionalnoj ugušenosti.
Definirajući eksponat sa stajališta semantike, opće je pitanje čime se svakodnevno hranim, misleći prije svega na duhovni unos te još više iznos, stvarajući reakcije prema sebi i drugima. Ovaj perpetuum mobile biva opasan ukoliko otkucava mehaniku svakodnevnog multitaskinga. Zato se rado želi pobjeći u kukuljicu, najčešće uterusnu, ukoliko je to bilo mjesto sreće. Također, strojevi, kojima se proizvodilo, sada su učahureni u kukuljice i čame u patini prašine. Negdje je prerezan razvojni tijek. Cijena je previsoka, a naplata nepogrešivo dolazi - po zaslugama te nikoga ne pošteđuje niti zaobilazi, po narodnoj: "kako si skuhaš, tako ćeš i kusati." Autor vjeruje da ce slijedecom izlozbom, koju je predvidio kao nastavak ove, dobiti odgovor na pitanje: što se treba dogoditi da bi dalo smisao u tkanju generacijskog slijeda stvaranja u sredini bivstvovanja?

Na posljetku, autor naglašava vjeru u bolju budućnost: "to je samo dio ciklusa koji će se promijeniti na bolje." Time se stvara još jedan, životni perpetuum mobile u kojem se neprestalno okreću dobro i zlo, bolje i gore. Tješi činjenica da su i loše situacije u našim životima milosti po kojima se može rasti i razviti se u lepire prekrasnih krila koji nas dižu u slobodne prostore mameći uzdahe divljenja, radosti i zahvalnosti na postojanju.

Anita Rončević



"Kad sve nekako loše ide, treba vjerovati da je to samo dio ciklusa koji će se promijeniti na bolje. To kretanje, čas gore, pa dolje i tako naizmjenično ukrug, osnovni je motiv koji mi je pao na um kad sam zamislio beskonačnu tvorničku traku, kretanje stroja - gusjenice.
Vrijeme u kojem sam odrastao odredilo je i moj način razmišljanja, a koji se temelji na logici mehaničkog poimanja stvari: kotačići, zupčanici, poluge, itd.
Pripadam generaciji koja je svoj životni, a tako i radni vijek, provela u vremenu industrijalizacije. Danas smo živi svjedoci promjena; pogoni nekadašnje industrije koja je zapošljavala na tisuće radnika, vrsnih majstora i inženjera, sada stoje kao aveti urušeni i obrasli u šikari.
Nakon tolike silne energije kroz generacije naraštaja čije su sudbine duboko utakane upravo u ovoj sredini, da li ćemo dočekati sustav koji će zaista profunkcionirati na način da ostvarimo egzistenciju ovdje?
Sljedećom izložbom koju sam zamislio kao nastavak ovoj, pokušati ću odgovoriti na to pitanje."

Vladimir Bruketa